The promjena br. A

I did it again… Razbacah namještaj po dnevnom boravku. Iako, moram priznati, postaje blago dosadno kad se cijelo vrijeme moram igrati s istim elementima. Bilo bi fora kada bi mi netko sponzorirao novi namještaj. Zato jedva čekam kupovinu svoje prve nekretnine te potom i opremanje prostora!

Ovaj put su promjene zahvatile i hodnik. Povod razmještaju bila je moja konačna odluka da pustim svjetlo u ovaj stan (i svoj život) dizanjem roleta. Uspio sam dokučiti da spuštene rolete non stop simboliziraju, zapravo, moju neodlučnost da se suočim sa svijetom, s problemima, da nešto počnem rješavati. Lakše mi je bilo živjeti u mraku, gdje se prašina ne vidi, pod ne moram triput dnevno mesti… O fiziološkim potrebama za svjetlom niti neću, hehehehehehe.

Prethodni razmještaj je bio nepovoljan za gledanje TVa jer je ekran bio okrenut prema prozorima. Kada bih dignuo rolete, vidio ne bih ni curca na ekranu. Stoga je TV zarotiran za 180. Anyway, nema smisla da opisujem, hehe, kad ionako ništa to nikome ne znači jer je teško vizualizirati osim ako niste bili kod mene i zapamtili barem jedan od rasporeda.

No, odluka je tu. Rolete su dignute non stop, osim u iznimnim slučajevima, a to su kiša (jer se prozori raspadaju pa curi unutra, a pričam o onim vanjskim, teškim), jarko popodnevno sunce (jer se stan zagrije ko mahnit zbog efekta staklenika) i jak vjetar (jer drma i nosi sve okolo pa me strah da ne izvali prozor, budući da se sve raspada, kako rekoh).

Eto. Moram priznati, osjetim promjene već sad. Pomalo moram priznati da sam i razočaran jer mislio sam da moja osobnost ipak nije podložna takvim jeftinim psihološkim trikovima, no izgleda da jest. Neka, puca mi prekratki, samo neka fercera!

Jutros se bila ukazala nekakva kratka prilika za odlazak na Ruđer. Nisam. Naime, aparat još nije popravljen, ali pitala me mentorica želim li doći gledati kako presađuje nove neurone. Ali, kao, bit će gužva velika pa to mora odraditi od 8.30 do 10 najkasnije. Hmmmm… Za zadovoljstvom mogu reći da me jutros u odlasku gore spriječila ona dobra, stara, draga, DIVNA južnjačka lijenost! Da, nije da nisam imao energije ili da mi je bilo dosta svega i svijeta i vijeka, ne. Jednostavno mi se nije dalo buditi se izvan zora i putovati na Brdo samo da bih gledao kako pipetira medij u kojem su stanice, i to jedva uru i po vremena. Stoga sam joj zahvalio, odbio i rekao da se vidimo kad se stroj popravi, osim ako u međuvremenu ne iskrsne kakav KONKRETAN posao (to joj nisam rekao na taj način, hehehe).

I eto. Nothing new to report. Uživam u svjetlu. Hehe, btw, Zlica, da. Otprilike nekako funkcioniram tako. Jedan dan pojedem nešto zbog čega mi se smrkne pred očima poslije, onda sutra pokušam kompenzirati nečim zdravim. To me drži dan-dva pa posrnem… Onda se opet osjećam krivo pa jedem zdravije… I tako ukrug. Ali imaš POTPUNO pravo. Ja jesam osoba kojoj je čaša vječito napola prazna. Uvijek sam nezadovoljan, kukam i rondam, brontulam i grintam (to nisu istoznačnice nego bliskoznačnice, hehe), uvijek bi nešto još, drukčije, ovako onako. To je valjda tako u krvi mi. Mislim, doma nitko ne primjećuje jer su čitav grad i kraj takvi! Ali ostatak Hrvatske itekako dobro primjećuje tu južnjačku kuknjavu i nezadovoljštinu.

Anyhow, dan je tek počeo, sad sam skontao da sam preskočio jutarnju kavu pa idem to obaviti.

Abyss

Ne znam što bih vam rekao, iskreno. Već danima hoću post napisati, a jednostavno nemam što reći. Ništa se ne događa. M. me izvlači iz kuće i voda uokolo u šetnje kao pseto i zahvalan sam mu na tome jer bi u protivnome vjerojatno SVE sate svakog dana provodio u istom položaju doma.

Totalna pomrčina svih aspekata života i rada. Od srijede nisam bio na “Ruđeru” jer čekamo neki dio za neki uređaj bez kojeg ne može pokus nastaviti dalje. Trebalo je biti gotovo “odmah”, ali eto. Ni večeras nisam dobio mail u kojem me mentorica moli da dođem, tako da ni sutra nikud ne moram ići…

…što je istovremeno i dobro i loše. Loše je zato što bih htio te pokuse odraditi što prije i prijeći na pisanje rada i teoriju. Loše je i zato jer nemam nikakav excuse (osim kad me dragi povede u šetnju) da izlazim iz kuće. Loše je jer moja letargija preuzima kontrolu u potpunosti. Dobro je jer se ne moram mučiti uživati u odlascima na “Ruđer” dok sam u ovakvom stanju. Nekako se nisam baš nadao situaciji da će me uhvatiti ovo bezizlazno stanje taman kada budem morao odrađivati diplomski. No eto, život je kurvetina i voli ti servirati izrazito komplicirane situacije, eksponencijalno sve kompliciranije, naravno. Jer ne bi bio challenge da nije tako…

I stoga me eto i danas, u stanu. Bio sam otišao do Konzuma po nešto jestivo. Uvjeren sam da je za moje trenutno stanje krivac loša prehrana, u postotku od nekih 45%. Ostalo bih pripisao stresu, nekim čudnim psihosomatskim efektima koje ne mogu prepoznati i sl. Ali eto, to je začaran krug. Jeftinije se lošije hraniti, naravno. Onda mi ostaje više novca za neke druge stvari koje me kratkoročno ili dugoročnije čine sretnim. Ako si uskratim te male zadovoljštine i kupujem hranu koja actually nije škart, ne ostaje mi ništa love za jednostavno živjeti. Pa moram balansirati.

Wow, flashback. Kukanje oko love i hrane, isto kao onomad dok sam bio mlad, zelen, neiskusan i brucoš, u Dubravi… Memories…

No dobro, za trenutnu situaciju sam si sam “kriv”, jer Diablo mi sigurno nije trebao; nije od egzistencijalne važnosti. Ali ima entertainment value, doduše. A što je najgore, niti nisam u financijskoj stisci, samo sam sebe uvjerio da jesam kako ne bih morao razmišljati o ručkovima koji su kompliciraniji od “istresi sadržaj vrećice u kupuću vodu”, jer mi se jednostavno ne da.

Ok, here’s the deal. I need an intervention. Ne intervenciju tipa da mi netko od vas dođe i dere se na mene i pokuša mi objasniti ovo ili ono. Ne, neka netko dođe, sveže me čvrsto i temeljito i odveze u najbližu ustanovu gdje sjede ljudi osposobljeni za stiskanje glava, istiskivanje uzroka problema i dijeljenje pilula za sreću… Sam se očito nikako neću natjerati. Because, here’s the rub: moje stanje je uzrok/posljedica opće letargije, abulije, depresije, kroničnog umora. Za pokrenuti se i otići doktoru (psihologu/psihijatru) treba volja, odlučnost, snaga, koncentracija… A toga nemam. Pa stanje postaje gore. I navedenog onda imam još i manje… I eto, savršen primjer pozitivne povratne sprege.

Da, znam, serem. Zapravo, znam uzroke svega. Kao prvo, zabrinut sam za budućnost, posao, reakciju svojih doma na moju “usmjerenost” kada dođe vrijeme za polaganje karata i objašnjavanje postupaka (tipa, zašto inzistiram na Zagrebu, kupnji stana i sl.). Brine me pisanje diplomskog i njegova obrana. DOSTA MI JE labosa, faksa, biologije, pipeta, mikrolitara, DNA, znanosti i svega više. Traje već 6 godina i pun mi je kufer svega što sa životom (as in “bios”, je li) ima veze… Sve to u meni probudilo je emocionalnog izjelicu pa me tište i nakupljeni kilogrami. Opet. No ovaj put se ne borim samo s njima nego i s nedostatkom inicijative da popravim prehranu i postanem fizički aktivan… Socijalni život mi je, u najmanju ruku, sveden na minimum minimuma. Ljubavni život mi je jedino što trenutno funkcionira.

Kad se sve zbroji i oduzme, dijagnosticirao bih si kronični umor i depresiju. Eto, uzroci su tu gore, neki od njih. Neki će se riješiti sami od sebe, neki uz mrvicu inputa s moje strane. A da bih neke riješio trebam ili promijeniti ekspresiju gena i zavoljeti žene ili pokokati konkurenciju u akademskom svijetu. Nijedno od toga ne mogu pa mi jedino preostaje kombinirati, vrtjeti scenarije i nadati se najboljem.

A sad idem, jerbo me komarica opet ždere (ovaj put za drugo bedro) i neopisivo čeznem za dokumentarcem o Luku Paljetku koji se upravo vrti na HRT-u… O.o

Update:

Dakle, ja. Dobro, more or less. Borim se, svim silama, protiv vlastitog želuca što, vjerujte, nije lako. Uzgred, riješio sam se Windowsa 8 i vratio si Sedmicu. Ne znam, eto tako, dosadila mi je, a i neki programi i igre nisu radili. Igre koje sam platio, mind you! To tolerirati neću…

Nadalje… Lik iz servisa kaže da je mob OPET u redu. Čak mi je i dao mail tog tamo u centralnom Samsungovom servisu da ga pitam osobno, da ne bi ispalo kako ovaj laže. U svakom slučaju, namjeravam ga štošta pitati. Ne bude li radio opet kada ga preuzmem, odgrist ću glavu i desno uho nekome, strine mi.

Diablo III izlazi za 12 dana. Ponoćna prodaja u Algoritmu. Podsjeća me na onu ponoćnu prodaju kada sam, u veoma dobrom društvu, čekao Harryja Pottera. Doduše, ovdje se radi o igri za PC, no svejedno. Problem su novci, as usual. Trenutno sam razapet između dvije vatre – kupiti ili ne. I podvrsta jedne od vatri: kupiti sad ili u lipnju… Ah, dileme, trileme.

Posao na “Ruđeru” ide sporo, ali ide. Još uvijek sam u fazi (ne znam zašto UVIJEK prvo napišem “vaza” umjesto “faza”) promatranja, no uskoro će krenuti i pravi dio posla, onaj u kojem ću moći aktivno sudjelovati, koji će biti baš moj. Ništa uzbudljivo, PCR, ali nema veze. To je još jedna metoda koju ću znati, usavršiti i koju ću moći raditi jednog dana bez potrebe da vidim u stotinu protokola, kao što sad znam mjerenje glutationa, MDA i proteina…

Vruće je. Odvratno je. Gadi mi se. Znojim se. Idem na živce sam sebi s tim poplavama pod rukama, po leđima, everywhere… Da se barem može ostaviti žlijezde znojnice doma na polici prije odlaska u grad…

Anyway, vidim da ovaj post nigdje ne ide pa ću prestati. Idem baciti mail onom freaku u servis, da ga osobno pitam ima li itko od njih tamo uopće pojma što rade ili su svi u ovoj državi jednako nesposobni kao i svaka Vlada koja je nama ikad vladala… Mazgun.

DAKLE…

…jutros me zvali iz servisa da je bebica gotova. Prije nekoliko dana sam još dobio mail od lika kako je mob ok i da ga testiraju i da radi savršeno…

Danas sam skoro do 15h bio u labosu gore podno Mirogoja. Servis radi do 17h i na drugom je kraju grada. Ništa nisam mentorici spominjao nego sam strpljivo čekao kraj šihte i onda se ko bez duše stuštio i mahnitao prema servisu. Doletio za 50 minuta, mimo svih vlastitih očekivanja. Pokupio mobitel i uljudno napravio desetak koraka izvan posjeda gdje je servis lociran prije nego sam uvalio karticu unutra…

Upalim… Radi… Doduše, ne hvata 3G (onaj brzi internet) nego samo onaj spori, GPRS/Edge. Hm, sumnjivo, ali mislio sam da tamo u boga doma i nema 3G mreže. Uspio sam nazvati tatu s bebice i sve je radio ok…

Hodajući do busa primijetim da je mob pun svega i svačega, SMSova tuđih i biranih brojeva (valjda od testiranja) i odlučim resetirati bebicu i krenuti nafreško sa svojim podacima. Osim toga, hrpa je tu SMSova tuđih, nisam zloban, neću čitati… Resetiram mobitel…

… i ostanem zaprepašten kada me uljudno pozdravi na njemačkom! Prije, nakon reseta, nikad to nije radio nego bi bio i dalje na engleskom. Ajde, nabodem na jedva jedvite jade “next” i promijenim jezik. Mobitel se upali, ali NIGDJE JBNE MREŽE!!! Sve po starom i dalje. I ne radi.

U tim trenucima sam već bio u autobusu za Novi Zagreb i servis se zatvorio. Dođem doma i primijetim još jednu nevolju. Naime, mobitelu trenutno fale dvije nadogradnje! Kada sam ga predao u servis, imao ih je sve i nemoguće ih je “deinstalirati”; čak se i tvorničkim resetom zadržavaju.

Ajde, popizdim. Ne znam što ću. Psujem. Zovem tatu. Još malo vrištim. Odlučim krenuti u Tele2 i tražiti da mi daju novu SIM karticu, uvjeren da je moja neispravna (iako sasvim ispravno radi u trenutnom Sony Ericssonu) i dobijem je besplatno jer sam rekao da kartica javlja grešku. Iskreno, nisam znao da se za to dobije kartica besplatno, bio sam spreman platiti tih 20kn.

Dobro, kartica nova će biti aktivirana tek kroz 48h. Dotad mučim mobitel (radi i bez kartice, je li), instaliram aplikacije natrag i u jednom trenu pokrenem kameru…

…kojoj ne radi fokus!!! Dakle, neupotrebljiva je jer su sve slike mutne jer kamera ništa ne može isfokusirati! Pa predivno, naprosto predivno!

Totalno sam pobjesnio. Ne znam tko tu koga, ali meni je pun qrc više svega. Uljudno sam poslao mail liku koji mi je mob prodao i opisao u detalje sve probleme koje sam zatekao. “Činjenično stanje”, kako bi se to lijepo po hrvatski reklo. Rekao sam mu da mi izvoli objasniti što sad. Ili natrag u servis ili novi mob. Jer može mi ga s nogu, ako planira me zajebat i nestat sad s lica Zemlje.

Neću ga ja ganjat… Ne… Ako diplomacija zakaže, tj. ako me odbije, ne odgovori na mail, ne bude se javljao na pozive i sl.,  imam ja arsenal teške artiljerije. Ako bude nešto srao, proslijedit ću ga svome ocu. On voli jbvt takve u zdrav mozak… And if all that fails, I shall unleash the Ultimate Weapon – my mother… Pa da vidim kako će protiv toga. Bolje mu je da spava sa osam očiju otvorenih!

Uglavnom, trenutno sam bijesan, tužan, ljut i izrazito nervozan. Izrazito. I definitivno, evo, metodom vlastite kože poučen usuđujem se govoriti: nikad ne kupovati komad skupe tehnologije preko Njuškala ili na neke druge polulegalne načine. Radije se strpiti (da, znam, ja sam zadnja osoba u svemiru koja smije govoriti o strpljenju), skupiti još malo love, kupiti u normalnoj trgovini s normalnom garancijom i biti miran. Ali eto. Ovo je samo još jedna u nizu lekcija o strpljenju i nadam se da ću nešto naučiti iz svega toga…

Složenac

Radosna srca javljam obitelji i znancima da mi se javio “lik iz servisa” i obradovao me informacijom da je moja sirota Omnia popravljena i da je on osobno testira svojom “privatnom karticom”. Već tjedan dana je popravljena, točnije, i niti jednom nije izgubila signal. Ajde, savršeno. Iako ništa još nije dogovoreno, očekujem da će primopredaja biti sutra. MORA biti sutra… Jer ne mogu više. Plus, ne želim da je dira više nego što je potrebno.

I vid mi je ponovo na mjestu, thankfully. Bilo je veoma dosadno prvih dana držati oči zatvorenima, ne vidjeti ništa i “slušati” ionako katastrofalan program na televizijama nacionalnim.

All that being said and done, krećem prema “Ruđeru” polako, raditi. U utorak, vjerojatno. Kultura neurona je odmrznuta i stavljena u pogon, according to moja mentorica. Ne mogu jadne stanice dugo čekati, postat će živčane (pun intended, hahahahahaha), ako već i nisu. Jedina stvar od živčanih neurona u petrijevki su živčani kolege na poslu, I`d say. A kako svi skupa želimo da se eksperiment završi uskoro i uspješno, ne smijem ni kolege puštati da dugo čekaju. U svakom slučaju, kreće nova tura akademskog uzdizanja. Mašala to that!

Još nisam nabavio okvir za svoju fancy diplomu tiskanu na “kvalitetnom papiru”. Pričekat ću da mi uvale i ovu drugu, važniju, pa ću ih obje zabiti negdje kakvih ruzinavim čavlom. Whatever.

Nekidan sam popizdio na televiziju. Govori onaj kreten spikerski RTLov o novom zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji i mogućem darivanju zametaka i tko zna čemu i završi rečenicom da se Crkva (opet) protivi. I onda ja pobjesnim na sve to. Crkva je organizacija koja postoji zbog i radi određene grupe ljudi unutar države. Država je uređenje koje postoji zbog i radi SVIH građana (u nekom utopističkom alternativnom svemiru, ta država bi služila svojih građanima, a ne obrnuto). Crkva ima svoje zakone, svoja sranja i svoje običaje koji NE BI TREBALI BITI jači od državnih! I točka. Tko je dao autoritet Crkvi da ima pravo govoriti tko je gospodar života i smrti? Seru non stop o abortusu, embrijima, oplođenim i neoplođenim jajnim stanicama, ne uzimavši u obzir da ima ljudi koji su, recimo, ateisti i koje zaboli ona stvar što nečiji bog govori na tu temu. Odakle Crkvi autoritet da diktira jednom ateistu kako živjeti i što smije i ne smije raditi?

Crkva ima svoje sljedbenike i svatko tko je “pravi katolik” NEĆE raditi te neke stvari poput abortusa ili pohranjivanja tone embrija u led, bez obzira dopušta li to zakon ili ne. Zar ne? Čega se Crkva boji? Zašto zagovara da se i državnim zakonom onemogući ono što je već onemogućeno crkvenim zakonom? Zato, naravno, što katolicima puca ona stvar što njihova Crkva misli, jer ovo više nije 1458. godina i Crkva nema više dovoljno krampusa u rukavima da isprepada svoju pastvu.

Ali to nije fer prema nekatolicima, ateistima, poganima, druidima, pizdama strininim kojima je tako svejedno što piše u prašnjavoj knjižurini staroj 2000 godina. Zašto bi jednom ateistu bilo zabranjeno podvrgnuti se medicinski potpomognutoj oplodnji? Dotični ateist ne smatra zigotu “bićem s dušom” nego vidi to kao omnipotentnu stanicu koja se može i ne mora razviti u ljudsko biće.

Nije mi cilj sada ulaziti u metafizičke rasprave imaju li ljudske zigote i sva prava koja pripadaju rođenom čovjeku, no cilj mi je istaknuti kako Crkva nema nikakva posla srati i utjecati na donošenje DRŽAVNIH ZAKONA! Jedino što mogu i trebaju je reći svojim sljedbenicima da je to, unatoč državnom zakonu, protivno crkvenom. Jednom vjerniku bi to trebalo biti dovoljno.

Da mogu nekako doći do Bozanića, posjeo bih ga negdje, zabranio mu govoriti i održao mu podulju bukvicu. Država ne ulazi na Kaptol, u Vatikan i ne sudjeluje u koncilima i sranjima niti se gura u donošenje crkvenih zakona.

Užasno me nerviraju, UŽASNO. Samoprozvani gospodari života i smrti. Uistinu, da ima boga, sišao bi već odavno odozgo i poslao čitav kler u tri strinine, strpao ih Luciferu u oganj i uspostavio “Malo noviji zavjet”. Bože, ako te ima, ovo ti je PRAVA prilika da se ukažeš i uneseš malo reda, jer ako nisi primijetio, svijet opet (zbog tebe) radi sranja i srozava se na onu razinu kada je paljenje vještica i klanje male poganske djece bilo smatrano poželjnim i dobrim… Snort.

Hook me!

Biti totalno ištekan iz online svijeta je stvarno uznemirujuće, trust me. Ono, kad nemaš izbora jednostavno. Svi smo mi pokušali standardnu metodu “moram biti manje online”, ali jbi ti to, kad imaš opcija hrpu na raspolaganju. No ajde da ti crkne smartphone i još k tome obaviš operaciju desnog oka PRK metodom nakon koje je oporavak duži i užasno ti smeta svjetlo, ono drugo oko se automatski zatvara zajedno s operiranim uslijed refleksa… Pa ti pokušaj biti online na kompu, aha…

Anyway, offline život je tako dosadan, pogotovo kada nema nikoga oko tebe tko bi te zabavljao i odvraćao ti pažnju. Srećom, M. je tu, ali nije tu 24/7, nažalost… Where did everybody go? I used to have friends around me… Well, vremena se mijenjaju. Nisam ni primijetio tu tranziciju u “Mainframe”, iskreno. Kad sam počeo živjeti potpuno online ?

Anyway, trenutno škiljim na jedno i po oko, smanjio sam svjetlinu ekrana na minimum, ali svejedno me ubija i ne želim se dugo mučiti, no iskreno, ne znam što drugo raditi? Bez veze na Mrežu osjećam se potpuno neinformirano i zaostalo. TV program je katastrofalan, barem onaj dio koji (više) slušam (nego gledam). Slušanje glazbe ispunjava donekle, ali ne mogu to raditi cijeli dan… Šetanje je malo teže jer je vani nekakav fucking vjetar, a da ne spominjem danje svjetlo koje mi naprosto kolje optički živac trenutno…

Fali mi moj mob… Tko bi rekao da se čovjek može tako lako naviknuti na “internet na dlanu”. Mislio sam da su to samo marketinški trikovi, ali eto, vidim da nisu. Lik je rekao da može potrajati do POLOVINE SVIBNJA! Fucking shit! Joj, da sam barem bogato đubre, da si mogu nabaviti novi i gotovo… Ah… Hehehe, srećom se ne fiksam jer ako ovako loše podnosim “skidanje s mreže”, kako bih tek podnio skidanje s koke? Očito sam veoma kvalitetan junkie, damn… Gle samo što mi čokolada radi!

Anyway, oko barem ide nabolje… Prekjučer ga nisam ni mogao držati otvorenog, koliko je boljelo, no danas je već izvrsno. Do kraja tjedna bi trebalo biti ko novo. Whatever. Svejedno mi fali mob :( Pitam se sve češće hoću li ga ikada vidjeti i u kakvom stanju… Dođe mi da nazovem lika i kažem mu da si ga slobodno ostavi, a neka meni pošalje neki Android u istom cjenovnom rangu. Naravno da lik to neće napraviti, nije lud… Aaaaaaa… Zašto negdje nema nekakva usluga “rent a smartphone”? Malene stvari mi nedostaju… Poput pregleda mailova a da ne otvaram browser i pristupam trima fucking računima… “Strujanja” glazbe a da ne otvaram browser i logiram se na stotinu različitih mjesta… Eto, za sve mi treba komp i browser. Da ne spominjem koliko sam se odvikao actually od tipkanja po “običnim” tipkama na mobu. Moram se konstantno podsjećati da treba PRITISNUTI fucking tipku, a ne je samo dotaknuti! Hahahahahahahahaha… Čovjek je stvarno biće navike… Nadam se da popravak ipak neće potrajati tako dugo, da će mi mob stići prije nego kliznem u kameno doba… Srećom, ako pokrijem jedno oko i usredotočim se, mogu čitati. :) Da ne govorim kako sam počeo pritiskati krajeve “običnih” knjiga, čekajući da se “stranica osvježi”, hahahahahahahaha! Ali ni čitati po cijele dane ne mogu, postane zamorno…

U svakom slučaju, spojite me natrag, bit ću dobar, obećajem! Samo još jedan log in, samo jedan i prestat ću, strine mi! :P

The službenjak

I tako, dok se moja bebica popravlja negdje i dok se pitam hoću li je ikad više vidjeti, treba danas odraditi i jednu “službenu” stvar… Naime, dragi PMF nam se sjetio podijeliti svjedodžbe s preddiplomskog. One prave, punokrvne. Do sad smo imali samo potvrde…

“Svečanost” je isplanirana za 4 popodne gore na brdu. Iskreno, mrzim svečanosti ikakve, najviše zato jer ne volim tone licemjerja i dvoličnosti koje se mogu iskopati na takvim mjestima. Fucking shit, većina ljudi živi na jedan način, iz dana u dan, a onda se na tih nekoliko sati pretvori u nešto apsolutno nepoznato, “uzvišeno”… Ma, ja samo imam problema s pokoravanjem društvenim normama.

Recimo, mogu već pretpostaviti da će se većina studenata “lijepo srediti”. Osobno se nemam u što “lijepo obući” i zaboli me moja preširoka… Ali jedva čekam poglede… :) Uživam u takvim situacijama, zbilja. Najviše od svega volim biti trn u oku negdje i nekome, hahahahahaha…

Naravno, možda se i varam. Budući da bi cijela “ceremonija” (ili, kako ja to volim nazvati, cirkus) traje svega uru (jer poslije nas, u 5, dolazi na red generacija 2011.), vjerojatno će to biti samo brza podjela papirića i ajte svi doma. Fine by me. Zapravo, idem gore isključivo da vidim taj cirkus, inače mogu pokupiti dotični papir i u referadi kasnije… USTVARI, što više razmišljam o tome, i ne da mi se ići… Ali hoću, jer prije imam lunch date, a ručak na Horvatovcu se ne propušta. :P

U svakom slučaju, hvala PMF-u što je uspio tiskati diplome, nakon 2 godine skoro. Stvarno ne kontam zašto to toliko dugo mora trajati, ali eto… Like I said, I don`t give a rat`s ass…

Kad smo već kod štakora, morat ću se ovih dana stuštiti u labos na još koju turu mjerenja… Ono što sam obećao profi. A moram se i javiti mentorici na “Ruđeru”. Ah, odjednom opet tona obveza, a do nekidan ništa. Mrzim te oscilacije! Zašto ne može biti konstantan pritisak cijelo vrijeme? Zašto tolike oscilacije? Ja sam “stenostresna” jedinka, podnosim samo male oscilacije u stresu iz dana u dan… Svaka prejaka promjena izazove u meni želju da izumrem. Ali ne može se… :P

Oh, jbte! Jest Zagrebačka banka navalila na telefon! Neću se javljati jer znam da nije za mene, a dok ja objasnim koga ima i koga nema i zašto nekoga nema, prođe cijeli dan…

Idem si pronaći, među svojom odjećom, nešto “normalno”, kako bi to rekla moja mati… Još da se nisam (opet) raširio i imao bih što obući… :( Ovako, jbga, obući ću ono u što stanem… :P

Početak br. 245

Ah, moj komp… :) Nedostajao mi je. I moj savršeno organiziran operativni sustav, gdje sve ima svoje mjesto. Patološki, znam, no oduvijek mi je bilo lakše kontrolirati virtualni nered od onog stvarnog. Naravno, jer za kontrolirati virtualni treba samo drmati mišem po horizontalnoj površini, dok se za pospremanje realnog nereda treba malo i oznojiti…

…no znojenje je ok. Opet sam, nakon doticanja dna po petstoti put u posljednjih nekoliko mjeseci, odlučio da se moram “pokrenuti”. Ajde da vidimo hoću li ovaj put (opet) uspjeti. Čitava se fucking priroda budi, zašto se i ja ne bih probudio? Možda bez razarajuće glavobolje, kao što se probudih jutros, recimo? No eto, pokrećem se. U teretanu neću ići jer sam zaključio da to moj budžet neće izdržati. No tu su brojni drugi načini dotjerivanja. Samo mi treba inicijativa. Onaj žar koji sam osjećao kad sam prije nekih 2 godine (ima li već toliko?) jednog jutra rekao sam sebi da je dosta i da krećem…

Evo, danas sam se fakat kontrolirao. Iako sam bio po gradu dosta, nisam niti jednom zašao u pekaru. Stavio sam samo jedan šećerić u kavu (a drugu sam popio bez šećera), jeo sam tonu salate i mrkve za ručak, uz komad pečene teletine, čista krtina bez i kapi masnog (sasvim slučajno, hehe, no inače i ne volim masno meso, tko bi rekao)… Doručkovao jogurt.

Jedino mi se potkralo čokolade… Jbga… To je najveća prepreka koju ću morati svladati. Iako, s obzirom koliko čokolade i kolača trenutno imam po stanu, ovo što sam danas pojeo je pravi pravcati uspjeh! Potrudit ću se sutra smanjiti to na još manje…

Anyway, ZET-ovi autobusi su postali užasno naporni. Kao prvo, stvarno ne vidim zašto su postavljali sve one automate za prijavu na SVAKA vrata kada vozači autobusa tjeraju ljude da koriste prednja? Ajde, neka. Ali bilo mi je žalosno gledati kako vozač doslovno juri kroz bus i izbacuje ljude vani, one koji su mu se potkrali ili ne znam ti što. A najviše od svega me iritiraju one poruke preko razglasa, svaki put kada se vrata zatvore… “Dragi putnici, jeste li se registrirali svojom ZET karticom prilikom ulaska u vozilo? Neregistrirana kartica, prilikom ulaska u vozilo, smatrat će se neispravnom! Dragi putnici, nije dopušteno ulaženje i izlaženje prilikom zvučnog tj. svjetlosnog signala na vratima. Ustupite mjesto babama, materama sa đecom…” Iritantno…

Nije mi teško provući fucking karticu preko automata, ali ne vidim smisao… Imam pokaz, ništa mi ne odbija s njega… Valjda ZET želi vidjeti tko se i koliko i gdje vozi… Like, whatever. Ali postali su dosta agresivni…

Ima ljudi, mojih prijatelja i vršnjaka ali i svih mogućih, koji su mi rekli da ne plaćaju pokaze/karte od zadnjeg poskupljenja nego se švercaju. I to ljudi koji, koliko se meni čini, i nemaju baš neku financijsku stisku. No dobro, suditi neću, neka svatko radi što hoće. Budući da se moj otac brine o mojoj financijskoj sigurnosti (još uvijek) i da povećanje cijena nije značajno udarilo na naš obiteljski standard, kupujem si pokaz. Najviše iz jednog praktičnog i jednostavnog razloga: ne da mi se biti u neizvjesnosti non stop, zvjerati pogledom uokolo, panično tražiti kontrolore, znojiti se, brinuti, tresti se… Evo, danas kada sam se vozio tramvajem prema trgu, ušla je bila kontrola. Tramvaj je bio na stanici gdje je ujedno i semafor pa je držao vrata otvorena neko vrijeme. Trebali ste vidjeti koliko je ljudi izletjelo vani, panično tražeći kontrolore, gledajući ide li tko za njima. Pa zašto da tako živim? U konstantnom strahu, bježeći pred svakim u tamnoplavoj jakni, propuštajući tramvaje, riskirajući kašnjenja? Ne da mi se tako živjeti. Kada i ako cijena pokaza/karte postane previsoka, neću se voziti i gotovo. Fuckit, pola grada sam prošao pješke ili na biciklu, ne bi mi bilo strano…

…a mogao bih čak i profitirati od toga svega. Ne samo da bi mi se vratila linija nego bih i uživao u rasterećenju olfaktornog sustava. Evo, danas u busu, sve babe su bazdile po kupusu, a svi dede derali na pišaku. Jbte, skoro sam dušu ispustio do Črnomerca! A nitko ne da otvoriti prozor jer jer “propuh”… Da, znam da od smrada nitko umro nije, a od propuha su znali krepavati oni slabiji i nemoćniji, ali jbmu strinu! Operite se tu i tamo, ljudi!

Moja igračkica od smartphonea je kod doktora… Danas su me trebali zvati, ali nisu. Svi ti repair shopovi su isti, svi vlasnici još “istiji”… Svi su redom zaboravni, smušeni, u vječnoj stisci s vremenom i mogućnostima. No bez brige, zvat ću ih ja :P Nemilosrdno. Jer nedostaje mi moja bebica. Cijeli život mi je u njoj. Ne biste vjerovali, ali Windows Phone stvarno ima tu čar da objedini sav tvoj online život u lijepo sučelje. Uzgred, teta Zlica, Lumie se konačno prodaju u T-Mobilea. Cijene samih uređaja, bez pretplate, čak i nisu visoke! Lumia 800 je ispod 4000kn! A Lumia 710 ispod 3000, čini mi se… :) A stvarno su sexy. Vidio sam ogroman plakat reklamu na trgu… Wheeeeeee! :D

Eto tako, ljudofi moji. Opet se pokrećem. Danas je počelo, nastavlja se sutra… Tko bi rekao da se čovjek može nažderat mrkve? To sam večerao… Ima u Konzumu one naribane i zapakirane za nekih 7kn… Ništa osim obične, čiste mrkve, naribane i nezačinjene, zapakirane, a ima je toliko da je dosta za tri normalna obroka ili jedan i po mašala obrok, ako je highlight na mrkvi. Da, uz dressing. Znam, znam, u tim dresinzima je najveća kalorijska bomba, no našao sam jedan koji je “low” na kalorijama i sastav mu je relativno ok. Kad se u potpunosti riješim čokolade, moći ću si priuštiti da si ga stavim puno :P

Have fun, idem zvati svoje. Hehe… Eto, glavobolja prošla sama od sebe. Doduše, trebao joj je cijeli dan, ali neka, barem nisam gutao kemiju…

Still here…

Well, ne znam što se dogadja, ali ne svidja mi se. Moj mob ima ogromnih poteškoća s držanjem signala. Istina, signal u stanu je katastrofalno loš, no i za Božić je bio jednako loš pa mi mob nije ludio. A zadnjih nekoliko dana jednostavno odbija mrežu. Čak i u centru grada! Svi drugi mobovi mrežu imaju. Možda je jednostavno osjetljiv na fluktuacije. Ne mogu ni izaći na ulici s njime, crkne mu mreža i nema je sve dok se negdje ne skrasim gdje je signal stabilan. Fucking shit. Morat ću potegnuti garanciju…

In the meantime, koristim ga kao tablet :D A za poruke i pozive koristim nekakvo siroto čudo od Sony Ericssona, dumbphone. Priznajem da mi je baš fora i “retro” koristiti prave tipke za pisanje poruka! :)

Inače, ništa posebno se ne dogadja. Kiša pada, a vruće je i teško vrijeme. Papam… Ne previše, normalno. Osim ponekad kad me uhvati. :P Mater familias octopus consecit et mihi pisces parat… Mljac. Nekako hobenjaču ne volim, ali poveće vrnute (Scomber scombrus) obožavam… Ah, got to go, duty calls…

Posted from WordPress for Windows Phone

I`m not dead, just floating…

I? Jeste gledali novu epizodu nove sezone “Igre prijestolja”? Jesam. Iako, teško mi se i sjetiti što se zbiva u drugoj knjizi, kad sam već na petoj (i nikako da je dovršim), no nema veze. Baš sam se poveselio kada sam već u prvim kadrovima prepoznao lokacije po zidninama na kojima su snimali. Veoma sam presretan jer su odabrali Dubrovnik za snimanje. Kao što je i cijela ekipa koja stoji iza serije rekla, Dubrovnik im je savršen za snimanje jer je savršeno očuvan (uvjetno rečeno) srednjovjekovni grad s posve kompletnim i funkcionalnim zidiniama, kulama, bastionima, svime… Gotovo da i nisu morali koristiti “blue screen”. Skoro sam crko od smijeha kada sam u jednom kadru, iza Impa (ili koga već, ne sjećam se), vidio svoju školu Tko bi rekao, klasična gimnazija u King`s Landingu, prijestolnici Sedam kraljevstava.

Anyway, eto me doma… Kao što i znate. Vidim, sve vas više prelazi polako na WordPress u ovom ili onom opsegu. Neka. Zar nije ljepše i ugodnije od blog.hra? Nema reklama, puno više kontrole i opcija… U svakom slučaju, welcome. A ako vam se i ne da logirati svaki put i otvarati browser, instalirajte si Windows Live Writer i uploadajte postove direktno iz programa.

Što sam još htio reći? Ne znam, samo sam se htio javiti o obzaniti puku i svijetu da sam živ. Bio sam na misi u nedjelju. :/ Protiv svoje volje, ali eto, trebao sam pomoći nositi hrpu grana svega i svačega na blagoslov. Tako i tako smo sjedili ispred crkve jer je bila gužva i pobjegli odmah nakon blagoslova jer se digla već izreklamirana oluja. Najgore je bilo gledati oblak polena koji je uskrsnuo sa stotina borova, kada je vjetar zapuhao! A mi svi doma alergični! Pobjegli glavom bez obzira. Neka, tako i tako mi se nije išlo slušati to, odavno sam se riješio tog “kluba”, još samo da mi se nekako riješiti i članstva u njemu.

Uživam u TVu doma. Ne mislim da gledam non stop TV nego jednostavno uživam u nevjerojatnoj kvaliteti uređaja. To je tata kupio ima već godinu dana, mislim, predivni LG LED TV, mašala dijagonale. Predivna slika, predivna. I još sam ga jučer uspio povezati s kompom i “streamati” epizodu “Igre prijestolja” direktno s kompa, bez potrebe za USB stickovima ili prijenosnim hardovima. Preslatko. Gledali smo jučer dokumentarac o merkatima… Predivne životinje, želim si jednu…

Hmmm, eto. Windows Phone Marketplace je stigao u Hrvatsku. Veselo sam pojurio na nj (morao resetirati mob, izgubiti sve podatke s njega), promijenio Live ID, bla bla… Isprva nije bilo nego šačica aplikacija, a pomalo su počele pristizati… No vratio sam se na staro. Premalo je aplikacija, fale mi neke koje redovito koristim. Toliko sam se veselio dolasku tog Marketplacea na naše tržište, a na kraju je sve ispalo bezveze. Baš me briga, ja ostajem na UK sve dok naš ne procvjeta.

Sad stvarno više nemam ništa za prijaviti. Papam pin(i)ce (sirnice, no, kako se zove to gore po kontinentu, onaj uskršnji “kolač” tj kruh slatki), masline… Pijem kave, igram se s Pixiejem… Planiram(o) ručkove uokolo. Sutra smo kod tetke, na Uskrs kod babe… Sve u svemu, na jugu ništa novo.