Waiting…

Fascinantno. Očekivao sam da će krvna slika biti u rasulu. Upravo suprotno, skoro je savršena. Željezo je fenomenalno, šećer savršen, kolesterol perfektno pozicioniran. Jetra i bubrezi (urati) funkcioniraju savršeno, također. Trigliceridi su mi maaaaaalo iznad granice i doktorica me odmah pitala volim li čokoladu tj. slatko (ah…)… Da. Ah, i imam blago povišene razine kalija, što je vjerojatno rezultat ogromne konzumacije mlijeka i mliječnih proizvoda. Da, znam, tamo prevladava kalcij, ali ima i kalija. Banane i pomadore ne jedem u tolikim količinama da bi uzrokovale povišenje kalija u krvi.

Anyway, doktorica je popizdila kad je čula kako su me odjebali za UZV štitnjače u Vinogradskoj, iako sam imao uputnicu. Kao, da prvo moramo vidjeti razine hormona, pa ako bude potrebe onda će raditi UZV. Pizdila je kako ne znaju svoj posao, jer mjerenje razina hormona nam daje sliku o tome kako štitnjača radi, a UZV govori o morfološkim promjenama, prisutnosti čvorića, je li veća ili manja i to dvoje (funkcija i izgled) ne moraju nužno biti povezani. Tj., može se dogoditi da su hormoni ok, a da štitnjača raste ili se smanjuje ili ima prisutne čvoriće, a može biti i sasvim normalne veličine, a hormoni divljaju. Ugl, predložila mi je da odem u Runjaninovu u Dom zdravlja se naručiti za UZV.

Hm. Ona je nekako mislila (i nadala se) da će problem biti u nedostatku željeza. Sada moramo oboje čekati mjesec dana da vidimo štitnjaču i hormone njene. Pitao sam je što ako i štitnjača bude ok. Slegnula je ramenima i rekla da ćemo vidjeti kad i ako to bude tako. Hehehehehehe, nismo se složili oko toga je li bolje znati ili ne znati. Recimo, ja bih uvijek htio znati što mi je, bez obzira je li izlječivo ili nije. Ona, pak, reče da bi ona radije da se ne otkrije ništa svim mogućim pretragama, nego da nađe nešto što je neizlječivo. Zanimljiv i čudan pristup za jednu liječnicu, moram priznati. Ne znam, po meni je grozno ako napraviš osam tisuća pretraga, ništa ne otkriješ, a imaš i dalje problem.

Inače, odajem počast svom metabolizmu, barem dijelu njega, što tako dobro podnosi moj apetit. Jer koliko slatkog tamanim, očekivao bih da će mi gušterača izgorjeti već odavno. :) A i jetra je preživjela sve one godine prežderavanja doma, kada su mi trebala dva hamburgera i popratni sadržaji da bi večera bila “zadovoljavajuća”… Super, drago mi je da šteta nije bila trajna.

Dio mene se skoro i nada da će biti problem sa štitnjačom. To je veoma jednostavno liječiti, čak ako bude i nešto grozno poput autoimune bolesti. Jednostavno uzimaš hormone oralno (do kraja života) i na konju si. Ovako, ako se ništa ne nađe, onda ću morati, htio ne htio (a želim, zapravo), psihijatru da on pokuša iščačkati problem. Ma, jbte, dajte mi antidepresiv i bit ću sretan (doslovno, hehehe). Ma može i placebo, samo neka djeluje, dag nab it!

Languor et lassitudo

Well, eto, jučer sam bio kod doktorice. Nakon poduljeg traženja ordinacije (jer se studentska poliklinika raselila, zahvaljujući HAZU) i čekanja da doktorica dođe (tko mi je kriv što svugdje dolazim ranije), lijepo sam popričao sa ženom (čekali smo da se sestra pojavi, pa smo podulje pričali).

Ugl, nekoliko pretpostavki žena ima, pa ih testiramo jednu po jednu. Prvo ćemo vidjeti kakvo mi je željezo. Imao sam već nekih problema s Fe, ali bili su se ispravili. Osim toga, kada sam zadnji put imao anemiju uzrokovanu nedostatkom Fe, simptomi nisu bili ovakvi. Tj., nije ni bilo simptoma. Ali dobro, vidjet ćemo sutra kakva mi je razina Fe.

Usput će obaviti i kompletnu krvnu sliku, urin (jutrošnje “poteškoće” s prikupljanjem urina u vlastitom WC-u ću blago preskočiti), stolicu (testirat će je na krv, just in case). Dobio sam i uputnice za testiranje hormona štitnjače, TSH i protutijela na štitnjaču. Naime, sumnjamo (doktorica i ja) na neki problem s tom žlijezdom. Simptomi koje imam su klasični simptomi hipotireoidizma, a možda čak i Hashimotove bolesti. Iskreno, nisam baš lud za autoimunim bolestima i zadnje što mi treba je da mi limfociti razaraju vlastitu štitnu žlijezdu, no jbga, što bude, bit će.

Dobio sam i uputnicu za UZV štitnjače, ali to će pričekati. Naime, kada sam jutros došao do “Sestara nemilosrdnica” u Vinogradsku i htio se naručiti za oba pregleda (hormone i UZV), veoma nadrkan doktor mi je rekao da me “ne može on tek tako naručiti” nego da prvo moramo obaviti hormone i protutijela, pa ako bude “potrebe”, poslat će me na UZV, bez obzira što imam uputnicu za jbni UZV od svoje doktorice. Da ne govorim da ću na red doći tek 27. ožujka na vađenje krvi i testiranje razine hormona. Well, jedan mjesec gore-dolje, neće me ubiti. Nadam se.

Jbno hrvatsko zdravstvo. Mislim, čemu vađenje krvi za hormone štitne žlijezde treba čekati mjesec dana??? Ono, ubodeš me, izvadiš epruvetu krvi i obaviš test! How hard can it be? Eto, ja ću, samo nek mi netko izvadi krv (ne mislim sam sebi vaditi krv, ne nakon što sam izmrcvario repove onih sirotih štakora, pokušavajući potrefiti venu). Tako i tako je danas sve automatizirano.

No dobro, ne planiram umirati još, tako da se mogu strpiti mjesec dana. Iako, ako se radi o Hashimotu, htio bih to što prije saznati da se može krenuti s terapijom.

Problem s mojim simptomima je tad što su veoma generalni. Tj. mogu se pripisati banalnostima poput nedostatka Fe ili nekog drugog elementa pa sve do limfoma i autoimunih bolesti usmjerenih protiv štitne žlijezde. Da ne govorim da su tipični i za smanjenu produkciju serotonina i dopamina. Ah…

No bilo kako bilo, barem sam pošao doktoru, zar ne? :D It has to count a little bit, hasn’t it? Uzgred, ne veselim se skupljanju stolice (tri dana tj. tri stolice, kako god došle), budući da sam imao poražavajuće metode prilikom skupljanja urina. :P

Mora biti neki q uvijek sa mnom, nikad mira. :) Ali evo, bio bih PRESRETAN kada bi jedan od simptoma bio smanjen apetit i gubitak na težini. Ali neeeeee, jedino što funkcionira kod mene je apetit. Da ne govorim kako je financijska situacija takva da si jednostavno ne mogu priuštiti lijepe, zdrave i uravnotežene obroke kroz cijeli mjesec jer je nemoguće. Probao sam. Pogotovo kada se poklopi puno faktora. Anyway, whatever.

Inače, dijagnozica na temelju koje mi je doktorica dala sve silne uputnice je “languor et lassitudo”, tj. klonulost i umor. Kako slatko; sažela je moje polusatno rondanje o problemima na dvije tako bezlične i banalne riječi. Medicina je baš heartless bitch. U svakom slučaju, nadam se da će mi barem skori nadolazak proljeća malo pomoći. Naravno, postoji i onaj sindrom zvan “proljetna depresija”, koji će me, dam se kladit, veoma sretno pokosit jer sam mu već pogodan teren.

Eto, uporno razmišljam o tome kako rano ujutro moram u grad, a ne moram. Eventualno bih trebao popodne do doktorice da vidimo razinu Fe, šećera, triglicerida, urata i ostale bagre, to će biti gotovo sutra.

Ah, počeo sam sipati besmislice, bolje mi je da prekinem. Btw, dopizdila mi je pasta više. Je li, tjestenina. Svečano obećajem da je neću jesti barem 15 dana. Hm, to znači da ću biti na postu do prvog, ali neka, možda učini čuda s mojom linijom. :D Jedna od pozitivnih stvari svih ovih simptoma je ta što mi puca qrc za sve :D

Po petstoti put…

Weeeell, ne mogu baš reći da mi je savršeno :) Bilo bi mi, da majmun od docenta nije zasrao ispit, pobacao nas sve na usmenom kojeg nije trebalo ni biti i najavio nam novi ispit 27. veljače. Zadnje što mi je trebalo je produljenje učenja i agonije na još deset dana. Nadao sam se bio u petak riješiti svega i ostavit još samo patogene za travanj. A sad moram učiti ovo za ponedjeljak. Whatever.

Sve u svemu, djeco moja, moram se pokrenuti. Ne znam, više mi ništa nije jasno. Ne znam kud su nestali onaj moj polet i volja za vježbanjem i zdravim životom koji su me držali do nedavno. Pih, ni to “nedavno” više nije tako nedavno. Ima, zapravo, i pola godine da me pere nekakva teška depresija/manjak volje/nezainteresiranost. Pokušao sam sve moguće metode oporavka sustava, ali ništa ne pomaže. A što je najgore, ujutro se budim umorniji nego što sam legao, treba mi sto godina da se iščupam iz kreveta, ništa mi se ne da. Sve aktivnosti koje su me prije ispunjavale srećom i veseljem mi sada predstavljaju ili neopisivu tlaku ili ih jednostavno ignoriram u startu.

Jedino što savršeno funkcionira je moj tek, sadly. Sklon sam vjerovati da je problem fiziološke prirode, samo što mi se svi smiju kada to kažem, vjerujući da sam naprosto samo lijen ko ćuskija i da me treba šamarati. Ne znam kako objasniti ljudima da se ne radi o tome, pa sam i prestao. Neka vjeruje tko god što hoće, dok god mi nitko ne drži “bukvice”. Jednu bukvicu, doduše, bi mi trebalo održati. Trebalo bi se lijepo izderati na mene, doći mi u stan i zgrabiti me za ruku i odvući doktoru. O, da. Više nije za šaliti se. Želim onaj polet natrag. Onu snagu volje koja me natjerala da smršavim 40 kg i stanem u M majice i sto brojeva manje hlače. Opet će promjena godišnjeg doba i ZBILJA mi se ne da ponovo ulagati u odjeću!

Kao što već i znate, nekoliko puta sam ovdje na blogu postavio sam sebi dijagnozu. Molim vas da mi vjerujete kada vam kažem da se ne radi o čistoj lijenosti. Radi se, vrlo vjerojatno, o poremećaju rada štitne žlijezde ili u nedovoljnoj proizvodnji serotonina. Skloniji sam ovome drugome jer imam sve tipične znakove depresije, za koju svi, naravno, znate da nije “umišljena bolest” nego stvarna poteškoća koja proizlazi iz neadekvatne produkcije serotonina u središnjem živčanom sustavu. A razloga za to ima mnogo. Ne znam koji su, no ne vjerujem da je išta urođeno, jer do prije pola godine sam bio ok.

Stres je sigurno glavni igrač. Naslušao sam se predavanja i predavanja o stresu i kako utječe na apsolutno sve u organizmu, pa tako i na serotoninsko/dopaminski sustav. Da se ne ponavljam, dam se kladiti da ima popriličnu zaslugu za moje stanje trenutno.

Stoga sam, evo, čvrsto odlučio, veoma čvrsto, da se sutra odvlačim doktorici. Jedini problem je u tome što se dom zdravlja gdje pripadam (onaj na Trgu žrtava fašizma) zatvorio jer im je najam istekao i sve ordinacije su se razletjele posvuda po Zagrebu. Na vratima je izvješeno gdje su nestali svi. I tako ujutro idem do Trga žrtava fašizma, nadati se da moja doktorica nije negdje u Dubravi sada.

Volio bih obaviti kompletnu krvnu sliku, hormone štitnjače (iako me nervira kad daju TSH, a ja bih radije T3 i T4 da mi pogledaju), bilo kakav test koji bi provjerio stanje neurotransmitera. Volio bih i uputnicu psihologu, neka malo pročačka i vidi može li se nešto riješiti promjenom načina razmišljanja ili sam osuđen na medikamente. Whatever it takes, samo da se nešto promijeni.

Sada idem malo istražiti online gdje su se doktorice pogubile, možda nađem pa ne budem morao ni ići do Trga žrtava. Hm. In any case, sad je pravo vrijeme za konačno otići na preglede. Nema više izgovora, položio sam (na ne znam koju foru) 6/8 ispita, sedmi je u ponedjeljak, a osmi u travnju. Razina stresa je opala, konačno, sada mi sam treba push u pozitivu. Hehehehehehe. I neki jbni blokator osjećaja gladi! :D

It’s heeereee :D

Eto ga, Candy je stigla. Omg, kao da sam kakvu kurvu primio u stan :P

Anyway, ne. No, sve je počelo još jučer, kada sam krenuo u potragu za novom ljepotom koja će mi krasiti banju. Nakon opsežne i iscrpljujuće pretrage interneta i svih mogućih trgovina po Zagrebu koje nude bijelu tehnik te nakon konzultacije s prijateljima patera familiasa (koji se bave bijelom tehnikom i njenim servisiranjem), odluka je pala da odem do Harveyja Normana u King Cross i kupim Candy. Rekoše mu njegovi serviseri “s Candyjem nemaš briga”. Moja incijalna želja bila je Whirlpool, ali navodno one vole crkavati. Iako znam da je to sve subjektivno (to za crkavanje čitao sam po forumima, gdje je omjer otprilike 50:50 onih koji mrze Whirlpool i koji ga vole), poslušao sam glas struke.

Inače, što se cijena tiče, sve su se vrtile oko 2500 kn, no eto sasvim slučajno u HN u King Crossu imali su jednu preslatku na sniženju i stajala je 2399kn. Uz nadoplatu od nekih 200tinjak kn sam usput zbavio i dodatno dvogodišnje jamstvo koje pokriva SVE, uključujući i habanje (gume, bla bla, ovo ono) pa čak i račune od kemijske ukoliko ti moraju perilicu odnijeti na dulje od 10 dana. Sexy. Tako da sad imam 4 godine jamstva na nju. More than happy.

Danas su je donijeli. Jbte, očekuješ od jedne ozbiljne australske firme kao što je Harvey Norman da će razmišljati glavom! :P U tom “dostavljačkom” biznisu danas imaš svu silu pomagala da NE MORAŠ nositi stvari poput mašina za robu NA RUKAMA uokolo. Ono, postoje kolica i slične stvari koja se penju i po stepenicama i sve. Ova dvojica sirotana su to na rukama unijeli u stan.

Previše je bilo za očekivati da će mi je oni montirati, zar ne? :P You needn’t worry, dobio sam detaljne upute od oca kako srediti monitranje. Prvo što sam primijetio je da moj model očito nema donju zaštitnu ploču protiv izlijevanja vode (šarafe su stavili, no ploču ne, hehehehehehe, sexy generičko pakiranje), što je značilo jedan korak manje (obrtanje mašine na bok i jbvanje s time).

Sljedeći korak je micanje zaštite za bubanj. Naime, da se ne bi oštetila u transportu, svaka nova mašina dolazi s četiri mamutska šarafa zavidana duboko u držače bubnja. Da bi se to maknulo, treba otpustiti i izvaditi čak osam šarafa (neke od njih i vratiti, naravno) i postaviti nekakve ukrasne maskice natrag.

Ne bi moglo drugačije nego tako, ćaća me opremio alatom, osnovnim. “Zlu ne trebalo”, a i dobro dođe imati sitnice uokolo. Anyway, za četiri šarafa sam imao gedore i otpustio sam ih bez problema. Za ona četiri veća, naravno, nisam. Imam nekakav maleni set gedora (valjda ih je 10, ne znam) i BAŠ FALI ONA koja meni treba!!! :@ Grrrrrr, jbni Murphy na djelu.

Papagajke su dobro poslužile. Trebalo mi je jedno 45 minuta da maknem te veće šarafe, jer je teren nepristupačan, kliješta jeftina, a šarafi stegnuti kao da ih je Hulk stezao. No uspio sam.

Uslijedilo je prišarafljivanje svih mogućih guma, tegljenje Šećerke u banju i prištekavanje na vodu i struju. Ha! A onda je došlo na red i proučavanje uputstava! Jbte, kao da učim za ispit! Ovaj program, onaj program, upali ono, makni ovo, lijeva opcija za desni efekt i tako to. Srećom pa me ide razumijevanje tehnike. :D

Nakon što sam je napunio stvarima spremnim za otkuhavanje, pritisnuh “play” (hahahahahahaha, btw) i pustih je da kuha. “Večera” će biti skuhana za nekih dvje ure (jer sam uključio sve moguće opcije dodatne, da vidim efekt). Još uvijek nije eksplodirala, pustila vodu, popizdila, pobjegla kroz vrata (ko onomad u Dubravi Pepica, koja bi bila zbrisala na autobusnu stanicu da su joj gume i kabel od struje bili dovoljno dugački; eeee moj Kishone).

A ja? Sjedim u banji i zaneseno gledam kako svjetla žmigaju, govoreći mi koliko mi je još otprilike ostalo prije nego ću robu morat prostrijet. Iako je novi programator pametniji, elektronički i sexy, nedostaje mi ono “okretanje” i mehaničko “javljanje” starog programatora svaki put kada bi se pomaknuo za korak. :P

Bit će lijepo konačno izvaditi robu iz mašine a da ne umrem od penicilinskog šoka (jerbo je na staroj bilo toliko tvrdokorne plijesni koju NISAM mogao ničim maknuti, a pokušavao sam SVIME, trust me; uzgred alergičan sam na penicilin :P). Stara, kad je ispuštala vodu, smrdilo je kao da perem u kanalizaciji. Grozno. Novu ću maziti i paziti i brisati nakon upotrebe i sušiti i zvati je Darkić…

Yeah, ne. On the totally unrelated topic, dobio sam 4 iz transplantacijske. Odgovarao nisam, jer jednostavno nisam imao dovoljno voljnih i za akciju spremnih neurona. Nešto ih je pocrkalo (nekrotički), nešto se samoubilo (apoptotskim putem), a većini se ili nije dalo ili ih nije bila briga. A tko sam ja da se s vlastitim CNS-om svađam? Stoga sam, s ogromnim cerekom i sav sretan, prihvatio četvorku, profa je bila sretna i sarkastična, kao i uvijek… Divota. Našao se s M.om na jedva pet minuta, predavši mu baterije koje mu napunih i onda pohrlih doma, jer su mi ovi iz HN-a rekli da će doći “između podne i šest”. Došli su u 17. Super. Naravno, nazvali me prethodno.

Harvey Norman je stvarno ogromna trgovina, ima svega (od namještaja, preko bijele tehnike, do razno razne ostale tehničke, đinđa, ma svega), cijene su šarolike (čitaj: ima i fancy stvari tipa tostera od 1000kn, ali ima i artikala pristojih cijena, niskih i povoljnih i sl.) i nađe se stvarno lijepih stvari za kuću/stan po dobrim cijenama. Usluga je predivna, teta je bila ljubazna, dostava točna. Preporuke (op.a. nisam plaćen za reklamu :P).

Yet another s**t

Danas mi je crkla mašina za robu. Oh, what joy! Stavio sam, just onako, robu prati (koja se trebala malo provozati jer je sjedila unutra dosta dugo, čekajući da joj se smilujem) i pošao, kao, učiti, dok ona odradi svoje.

Waaaaay to soon čujem sumnjivu centrifugu. Pojurim tamo, potpuno van sebe jer pomislih da sam nekim čudom prespavao uru i nešto vremena, kadli otkrijem da je kuja tek na početku programa. Ništa mi nije bilo jasno. Provedem neko vrijeme s njom i skontam da je otišao programator. Svaki put kad bi trebao korak dalje, on baci početak centrifuge, stane i krene s istim programom ispočetka. Damn! A roba se taman lijepo natopila vodom i praškom…

Ništa, ručno sam okretao programator, natjeravši je da još koji put uzme vodu, provoza ju i pljune vodu te potom obavi centrifugu. (FUCK, upravo sam se sjetio da roba trenutno sjedi u sobi u kadinu i čeka prostiranje!) I ništa… Mašine mi nije žao, prastara je, guma joj je puna plijesni i ležajevi su joj otišli pa skače. No nije moja. Što će biti sad s njom, ne znam, no meni treba nova.

Mama mi savjetovala da pričekam koji dan, da dodje plaća, pa da se s tatom može popričati. Treba mi ona s punjenjem odozgo, jer je preusko za običnu. Kewl, nova mašina! Danas su sve pametne, štedljive i tihe, nema više onih mehaničkih i drndavih! I neće biti plijesni više! :) Jedino ne znam hoće li teta očekivati da ta mašina ostane u stanu kad ja iselim… :( Nadam se da ne. Bilo bi to bzvz.

Anyway, i tako, čeka me biranje i shopping nove makine za robu. :) Neke lijepe, sexy, s pametnim funkcijama i tihim, mirnim radom. Da, znam, sva se ta elektronika lako kvari, ali jbga, kao što rekoh, nema ih više “staroga kova”. A ja i volim tehnologiju. Joj, jedva čekam novitet! :) Uzgred, vidim kolika sam kućanica kad me sama pomisao na novi komad bijele tehnike može napaliti… :P

Damn, a sad na spavanje. Ispit je za 9h, a ja ne znam, takorekuć, ništa. :( Shit, I hate the lazy me. Eeek

Posted using WordPress for Windows Phone

J***** u zdrav mozak

Na balkonu mi se taloži snijeg. Već ga ima preko 30 cm, a meni se ne da to čistiti… Pričekat ću da KONAČNO prestane padati na dulje vrijeme pa ću ga transportirati u kadu. Jbno će biti ako se otopi naglo, imat ću lijepi bazenčić u dnevnom boravku. :P Dosta mi ga je više (snijega, ne boravka)!

Uzgred, u četvrtak imah “ugodni razgovor” iz virusa. Tako je, naime, profesor odlučio nazvati ispit. Kao, neće nas puno mučiti, nema potrebe, samo ćemo malo porazgovarati.

Pojavili smo se kolegica i ja, jedini. Nismo pretjerano učili, nije nam se dalo, budući da će biti ugodni razgovor, je li. E, pa, ugodni razgovor je potrajao sat i po i izrešetao nas je tako da sam se poslije osjećao braindead! Kolegicu su zatekla pitanja koja je fakat znala (for the record, i ja sam znao odgovore na njena pitanja), dok je mene zapalo pocupkivanje oko odgovora, dok ga nisam konačno nagazio. Stoga sam dobio komentar da imam “frajerski pristup svemu tome” i da “s minimalno truda želim postići maksimalno. Nje mi bilo do isticanja da se čitav život u globalu svodi na to da s minimalno truda postigneš maksimalno, no odgovorio mu jesam da mi je faksa dosta i da više nemam volje ni za učenjem ni za ispitima te da jedva čekam kad ću se s faksa izgubiti. To je ignorirao, rekavši kako je kolegica bila, dakle, superiornija.

Potom nas je izjbo pitanjima o svom kolegiju i diplomskom studiju pa smo mu otvoreno rekli što mislimo i o jednom i o drugom. Njegova ideja da sami odradimo kolegije predavajući jedni drugima i da učimo iz materijala koje smo pripremili jedni za druge je dobra u teoriji, no pada na testu provedivosti. PMF nas jednostavno nije naučio na to i to je nemoguće ispraviti sad na 5. godini u jednom semestru.

Raspitivao se on and on ima li trojki na diplomskom, što mislimo o trojkama… Oboje smo mu rekli da nam ocjene nisu bitne i da, ako smo 3 zaslužili da bismo 3 i prihvatili… No navaljivao je i navaljivao s pitanjem ima li trojki tako da sam mu na koncu rekao da ja, recimo, imam trojku. Njegov komentar je bio: “No, dobro, kolega, za vas znam da imate trojke vjerojatno, to mi nije čudno, no mene zanima ima li vaša kolegica trojki!”

Preskočio sam preko činjenice da me je vjerojatno uvrijedio i omalovažio (jer mi se živo jblo što misli), zanimljivije mi je bilo gledati reakciju kolegičinu. :) Djelovala je šokirano i isfrustrirano…

Na koncu nam je rekao da prošli jesmo, ali da će nam ocjene reći tek kada čuje i ostale kolegice (njih 10ak) u petak idući. Whatevaaa, ko ga jbe, ja to računam kao jedan ispit manje, što god on rekao…

I tako… A u pon. još jedan ispit. pa u čet. još jedan i onda u pet. još jedan. Fucking awesome. ali, 50% (4) sam ih odradio! Tek na pola puta :(

Posted using WordPress for Windows Phone

Previše za jedno jutro :)

Probudim se ja tako dovoljno rano da budem zadovoljan sobom i osjetim glad. Ništa novo na tom području, u zadnje vrijeme osjećaj gladi ne posustaje ni kad se nažderem (speaking of it, možda bih to trebao malo istražiti u nekoj ordinaciji). I tako ja ustanem, obučem se (poprilično slojevito i detaljno, iako idem samo ispod do Konzuma)… Gledam u mobitel, razmišljam hoću li ga uzeti ili ne… Rekoh, što će mi samo do prizemlja i natrag, stvarno, samo će se bezveze smrzavati… Ostavim ga na punjenu i spustim se dolje.

Snijeg posvuda, prava zimska slika s razglednice (kad ne bi bilo baba koje se uokolo lome). Odlučim otići do Dione, koja je nekih 100 metara dalje. Obavim sve što se obaviti u butizi mora, platim, dođem u zgradu. Razmišljam kako ću lijepo doručkovati, veselim se maloj Čoksi koju sam si spremio za poslije doručka…

Dođe lift, uđem. Sam sam unutra pa dolazim u napast da presudim Čoksi odmah; ne da mi se čekati. Oduprem se. Stisnem tipku označenu brojem 18 i lift krene.

Treba mu otpriilke 45 sekundi da stigne do vrha i pusti me van. Zato mi je i tih 42 sekunde djelovalo malo sumnjivo, kada je STAO! I stoji. Ni gore ni dolje. Ne otvara vrata, ignorira me u potpunosti. Odlučim poslušati svoj instinkt i rastvorim ručno unutarnja vrata.

Stao je točno tako da vidim broj 18 na vratima (onim vanjskim) i piše “RINI”. Rinuo ja, vrata se, naravno, ne otvaraju, jer mehanizam nije zadovoljen, tj. lift nije došao do svoje pozicije u kojoj se brava otpušta i vanjska vrata se mogu otvoriti.

U tim trenucima otkrivam više stvari istovremeno. Kao prvo, kreten sam jer nisam uzeo mobitel. Drugo, ti socijalistički liftovi nisu dizajnirani s namjerom da budu 100% sigurni za ljude. Da se radi o nekom modernom liftu, u slučaju takvog kvara, unutarnja vrata bi se sama otvorila, a vanjska otključala, tako da se mogu izvući. Treća stvar koju sam otkrio je ta da ono zvonce za pomoć ne služi ničemu i da STVARNO nema potrebe da MENI zvoni unutra! Ono, nije kao da nisam primijetio da se neko sranje dogodilo! Idiots.

Četvrta stvar koju sam otkrio je ta da mi apetit očito ne posustaje ni u trenucima takvog stresa i zapravo nisam ni razmišljao o implikacijama tog događaja nego o činjenici da ću morati čekati da pojedem svoj doručak.

Peta stvar = sva ona sranja iz filmova kada otvorite poklopac na stropu i ispužete van su čisto preseravanje. Jedino što bih uspio postići tom akcijom je da me sprži struja iz svjetala na stropu.

I ništa. Miran već jesam, dakle nema potrebe da se smirujem. Možda bih trebao biti i nervozniji… Pokušao sam nekoliko puta još zvono za pomoć; ništa. Odustajem od toga i poslužim se rukom.

Khm. Da, ne to. :P Nakon što sam jedno pola sata lupao po vratima u ritmu … — … padne mi na pamet da moji susjedi vjerojatno i ne znaju SOS signal na Morseovoj abecedi. Svejedno sam nastavio. U međuvremenu, displej lifta pokazao je “?” umjesto broja kata. “Mrš”, popizdio sam “što se ti čudiš? Tebi su se ovakve stvari već događale, meni je prvi put!” Lift je ostao nijem.

Konačno, susjed ide nekuda i vidi me. Nazove servis, kažu mu da će doći čim stignu. Nice. Nisam se previše uzbudio, slistio sam Čoksu dok sam čekao da mu se servis javi. U to izlazi i susjeda, sva zamotana u stotinu deka jer je pod gripom. Ako me zarazila, udavit ću je.

Odlazi susjed jer mora nekud. Zahvaljujem mu. Čekam. Padam u napast da si napravim sendvič, ali rekoh, ne želim biti uhvaćen sa sirom u ustima dok me spašavaju. Tko zna, možda naiđe kakav komad od servisera. :P Nije kao da bih išta napravio, imam ja već komada, ali svejedno, ne škodi ostaviti dobar impression. :P

Anyway, dođoše, otključaše vanjska vrata i gledahu kako se sam iskobeljavam vani. Totalno filmski, srećom lift nije odlučio krenuti nikuda dok sam bio half way through.

Mater bijesna + random thoughts

Mater moja je baš zakon kad se raspizdi na nešto. Lately su joj na tapeti svi ti penzioneri i ne samo oni koji su ostali zatrpani po selima oko Imotskog i tuda. Shvaća ona da je ljudima teško i da ima starijih i bolesnih i da ih treba obilaziti, ali popizdi na one koji kukaju kako “ni brašna, ni kvasca, ni ulja” u kući nemaju i crkavaju od gladi. Kakva je to kuća u kojoj jbnog brašna nema za barem dva dana korištenja, vrišti ona i prijeti da će ih sve potrovat, čim se iskopaju iz snijega. Ima i pravo, jbte. Jbš kućanstvo u kojem brašna barem nema za dva-tri dana! A što je najgore, to su neka zabačena sela usred strizde pinine, pa valjda ne idu svaki dan 80 km do najbliže butige, valjda si kupuju za nekoliko dana odjednom.

No, uglavnom, bilo kako bilo, činjenica je da su Hrvati truli i bezobrazni. Umjesto da je sjever odmah skočio, prvi dan kada je sranje po obali krenulo, oni su sjedili na dupati svojoj i smijali se “Dalmošima”, govoreći da nemaju pojma što je to snijeg. A ni obala nije ništa bolja ni pametnija. Umjesto da su odmah reagirali i počeli čistiti, jbna civilna zaštita TEK DANAS ima sastanak, da vide kako će dalje “postupiti”! Da, better late than never, je li?

Siroti GSS se ubija od posla, onaj majmun (iako mi je žao što moram majmune vrijeđati) od Keruma prosipa kerumizme čim zine i trebalo bi mu zabraniti da uopće otvara labrnju bez prijeke potrebe. Svaki put me iznenadi koncentracijom svog kretenluka, taman kada sam pomislio da ne može ništa novo smisliti. Na stranu sada zajebanciju, čovjek je bezobrazan, glup (GLUP!!!) i nesposoban voditi i nacrtanu ovcu natrag u tor, a kamoli upravljati gradom! No eto, jbga, takvi kao on će vladati dovijeka.

Stvarno smo siroti. Gledam svijet i njihove službe kako odmah skaču, svi su spremni i koordinirani… Kod nas je kaos. Samo se nadam da nas nikakva grozota nikad neće zadesiti, poput devastirajućeg potresa, katastrofalnog tsunamija, asteroida ili nečeg četvrtog, jer izginut ćemo u svojoj nesposobnosti i nekoordiniranosti. I činjenici da se kontinent i obala jednostavno MORAJU prepucavati oko svega, non stop. Tako smo mala zemlja, a toliko netrpeljivosti među milijun mikroregija. Jbte, kad se selo do sela ne podnose, kako uopće očekivati da se Zagreb i Split vole? Pa makar i toleriraju?

Ma Hrvati su čisti izrod europski, šteta što uopće imamo ovako predivan komad Zemlje za sebe. Bilo bi bolje da upravljamo kakvom pustinjom ili kamenjem negdje, a ne svim ovim ljepotama. Užas.

Anyway, osim činjenice da su Dubrovnik i Rijeka jedini ostali bez snijega zasad, ništa nova. I dalje se trudim učiti, a ne da mi se. Čini mi se da je opet sve potiho poskupjelo. Mjesec nije alavija ni počeo, a već moram stezati remen, kako kaže ona popularna narodna (popularna za vrijeme HDZ-a, a čini mi se da će i nastaviti biti popularna) i štedjeti na svakom koraku. That sucks. Nadao sam se nekim stvarima ovaj mjesec, a čini mi se da će sve ostati na pustim željama. Nema veze, barem ima samo 29 dana (morala je baš biti prijestupna, je li???), lakše će se preživjeti.

Uskoro ću dobiti novi wireless router. Ovaj koji imam je na izdisaju, barem sto puta dnevno mi sjbe vezu s internetom pa ga moram resetirati, a to me nervira. Ne, ne pitajte zašto ne pitam T-Com da mi da novi. Zato što sam od T-Coma dobio žični router (jer je tada trebalo potpisati 2 godine za wireless, a nisam bio siguran da ću ostati ovdje toliko, hehehehe) i njega ne koristim jer mi kabeli onda vise na sve strane. Ovako imam wireless posvuda i sviđa mi se. Jedino, dotični wireless router je prastar (ozbiljno, ima mu valjda već 7 godina), stare tehnologije i izrade i jednostavno mu je došlo vrijeme da ode na Vječne digitalne poljane. Dobit ću nekog koji ćaću doma služio neko vrijeme je i radi sasvim dobro. Ajde, neka, samo neka veza ne crkava više.

Osim toga, ništa novo se ne događa. Ne mogu vjerovati, ali od zadnjeg updatea, “savršeno tečni” Windows Phone operativni sustav na mobitelu me zeza, zapinje i cota i aplikacije se čudno ponašaju. Inače, Windows Phone OS je jedan od najstabilnijih i najbržih mobilnih operativnih sustava, bez trzanja, zapinjanja i rušenja. Valjda je zadnji update usrao nešto. Ne sviđa mi se to. Baš mi mora crkavati aplikacija za Last.fm? Taman kada sam nabavio pretplatu i način da slušam Last.fm radio, sada mi aplikacija mora crkavati? Tipično.

Ok, to je to, očito više nemam o čemu drobiti. Idem raditi nešto nekorisno, poput gledanja kako snijeg pada Have fun…

View from above

Danas, dok sam pokušavao učiti, samo sam se okrenuo i okinuo sliku :D Šteta što me ovakav prizor i ovakvo mjesto za učenje ne motiviraju da zgazim jače… Aaaargh…

Posted from WordPress for Windows Phone

Status update…

Brief update…

Dakle, kao što vjerojatno možda i znate, ispitni rokovi su počeli. Već sam odvalio dva, ostalo je još (samo) šest.

Jučer su bili rezultati metodologije znanstveno-istraživačkog rada. Tko bi rekao, dobio sam 5. No nije to neki uspijeh, profa je čvrsto odlučila dati većini petice. Doduše, imao jesam 18.5 bodova od 20, no vidio sam da je bodovala i neke moje “specifične” odgovore. Volim kada su pitanja opisna tj. esejskog tipa, jer onda se mogu raspojasati i dati mašti na volju. A kako inače volim kretati od ameba, bilo je tamo i viška informacija. Sve u svemu, ona zadovoljna, a ja ugodno iznenađen. Mislio sam da ću dobiti 3, jer nisam bio siguran da sam sredio dobro pitanja s referencama i ono sve s nekim klasama, kategorijama, inim strizdama pininim. Ispalo je točno.

No prije rezultata imah parazitologiju, onaj zaostatak od prošle godine. Profesor je, po običaju, kasnio, a ja, po običaju, uranio. Prvi put da sam bio na Veterini. Lijep im je faks. Ugođaj upotpunjuju jedna kobila, tri ovce, janje i koza ispred ulaza, kao i slobodno paradiranje pasa po hodnicima. Sexy indeed.

Enivej, profesor je kasnio, a mi se smjestili u neki prastari amfiteatar, naravno, svi u gornje redove i, naravno, svi na hrpu. Profesoru to nije smetalo. Nešto nas je malo razmaknuo i podijelio ispite. Sva pitanja opisna, kao što sam i znao da će biti. Samo 13 parazita, kao što sam i znao da će biti. A on sjeo dolje na katedru i zabavio se iPhoneom, kao što sam i znao da će napraviti. Uz kombinaciju njegovog lošeg vida i nagluhosti, kolegice i kolega iskoristili su priliku i povadili skripte i sve na stolove i navalili. Naravno, ni ja nisam bio iznimka. Jedino što je moja “skripta” bila na mobitelu i nije bila skripta nego Word dokument u koji sam povadio ono najvažnije o tih 13 parazita koliko ih moramo znati.

Pisao sam kao mahnit jer profesor, kada vidi da si ispunio svaku crtu koja je tekstu namijenjena, niti ne čita nego samo udari kvačicu. Jedva sam stigao napisati sve jer su nas izbacili nakon 40 minuta radi obrane nekog diplomskog. Ne peče me savjest zbog toga (zbog prepisivanja, ne zbog izbacivanja) je prepisivao sam iz vlastitih bilješki i toliko puta sam tu skriptu pročitao da mi se više bljuvalo od nje. Koristio sam bilješke jer mi se nije dalo razmišljati o tome što pišem, bio je čisti kopipejst…

A danas sam obavio THE razgovor s profom. Onom kod koje sam bio počeo raditi diplomski. Bila je tužna jer je stekla dojam da bježimo od nje i da mislimo kako nas je ona iskorištavala za pokuse i da nam je bilo grozno. Istina, bilo je “čudno” raditi bez tehničara, kada nisi imao koga što pitati i kada protokoli nisu niti postojali, ali ljudi dolje nisu loši. Dapače, svi su susretljivi, dragi, predivni. Uvjerio sam profu da ona nije bila zla i još sam joj zahvalio na svemu pruženome, na suradnji, mogućnosti da steknem malo prakse, bla bla bla… Njoj će biti i lakše, ima ona i previše diplomanata bez kolegice i mene. Svejedno, osjećam se malo krivo jer je stvarno ispalo da smo kolegica i ja pobjegli od nje ko mahniti. Moram joj sada poslati još jedan mail, i opet je uvjeriti da nije bila zla.

No, s druge strane, moram se sutra javiti “novoj” mentorici na “Ruđeru”! :D Radit ću diplomski u laboratoriju za medicinsku neurofarmakologiju, vrlo vjerojatno na neurodegenerativnim bolestima. Što točno, još ne znam, ali veoma sam znatiželjan i uzbuđen. Štoviše, kolegica je u istom tom labosu dobila diplomski, samo na drugom projektu, tako da ćemo opet biti zajedno, što je super jer poznajemo modus operandi jedno drugog i nećemo se morati navikavati jedno na drugo.

Eto. Kratki pregled što se zbivalo. Sada kada sam i to obavio, idem nastaviti štrebati neuroimunologiju koju MORAM riješiti sa što boljom ocjenom jer nam je nju predavala ta doktorica koja me preporučila gore na “Ruđer”. E. Ah.